Grossglockner visok je 3.798 metara te je najviša planina u Austriji i najviša planina u Alpama istočno od prijevoja Brenner. Dio je veće grupe Glockner iz planinskog lanca Hohe Tauern, smještene duž glavnog grebena Središnjih Istočnih Alpa i alpskog pojasa. Pasterze, najveći austrijski ledenjak, leži na istočnoj padini Grossglocknera.
Sada, nakon što se jedan od visokogorskih ciljeva „slučajno“ ostvario mogu reći da se odluka za isti donijela u našim glavama prilikom povratka s pokušaja da ostvarimo uspon na naš prvi tri tisućnjak; Johannisberg.
Nakon dan, dva kad su se dojmovi slegli nakon naše prve visokogorske ture koja je ujedno bila i prvi cilj visokogorskog tečaja u jednom od nepresušnih razgovora o brdima između Klimija i mene, došli smo do zaključka da sm oboje razmišljali o istom cilju – Grossglockneru. Štoviše, Klimi i Nikša već su prilikom dolaska na Kaiser Franz Josefs Hohe gledali prema istome. Kako to uvijek biva, prilikom dolaska ili prilaza nekom od vrhova naš mentor Nikša ih sve detaljno imenuje kao i smjerove koji vode ka njima. Svaki put se zapitam kako se čovjek još uvijek sjeća svih tih Germanskih naziva, a meni ispare iz glave pet minuta nakon našeg razgovora. Vjerujem i tješim se da je razlog što ih je osobno sve više puta popeo ili prohodao. Upravo tako su se Nikša i Klimi dotakli baš Stüdlgrat-a, smjera III+/AD koji vodi grebenom prema vrhu Grossglocknera. Odluka je pala i kreće poznata procedura: Svakodnevni azimuth se postavlja na zadani cilj, sve osim prikupljanja informacija oko ture pada u drugi plan..Kako to biva u brdima, okvirni datum se postavlja i čeka se vrijeme da nam dopusti pristup i sam uspon na vrh. S obzirom na to da nam vrijeme nije bilo sklono, ciklona je zabijelila cijeli greben i alternativa nam je postala sigurnija vikend alternativa na Grintovec. Dva dana prije polaska, naš novi prijatelj „Foehn“ topi snijeg s grebena i poklanja nam sunčani vikend. Klimi i ja poput male djece zovemo Nikšu ( svaki posebno naravno) i dajemo mu do znanja koje su naše želje. Šef je rekao može, i kreće podjela zadataka oko puta i opreme.
Subota 29.listopad, oko 7 ujutro se nalazimo i pokret zaTyrol. S obzirom na ture u modulu D na koje smo kretali u ponoć ovo je bilo pravo osvježenje. Probuditi se u „normalno“ vrijeme i voziti odmoran neusporedivo je s prijašnjim noćnim vožnjama koje su se znale rastegnuti i na dvanaest sati. Uz jedno stajanje na zadnjoj dobroj kavi u Italiji ( oprosti Austrijo ) prolazimo prijevoj Plöckenpass te oko 14 sati stižemo na parkiralište Neus Lucknerhaus koje se nalazi na 1918 m n/v što je ujedno i početna točka uspona. Napomena: cestarina koja je ujedno i naknada za parkiralište iznosi 10 eura. Prilikom izlaska iz automobila nismo mogli ostati ravnodušni našem cilju koji se uzdizao između vrhova Luisenkopf-a i Kampl-a. Dodatnu dozu serotonina stvara nam pogled na suncem obasjan Studlgrat koji se činio prilično „suh“.
Nakon kratkog dogovora oko opreme, spremamo se i krećemo makadamskom stazom koji se isprepliće s potokom Kodnitzbach. Nakon nekih sat vremena stižemo na Lucknerhutte koji je poput ostalih domova u ovo vrijeme bio zatvoren. Kratka pauza za presvlačenje, hidrataciju i nastavak za današnji cilj, tj Studlhutte ( 2801m n/v) na koji stižemo oko šesnaest sati. Prilaz domovima uvijek stvaraju neki čudan osjećaj sigurnosti, pa ništa drugačije nije bilo ni ovaj put. Iako dom nije radio, smjestili smo se u zimsku sobu koja je bila oskudna, ali nama sasvim dovoljna da se ugrijemo, okrijepimo i napravimo plan za sutra. Nakon navedenog dogovor je pao da krećemo u 5 ujutro. Nedostatak svjetlosnog zagađenja i zvjezdano nebo namamilo je Klimija i mene da bivakiramo vani na podestu Studlhutte-a..A možda je razlog ipak bio isprobavanje nove opreme.
S obzirom na to da smo legli već oko 17 sati, a nismo bili iscrpljeni od puta vrijeme smo ubili uz čajanku i dva, tri sata „mudrih“ razgovora o sveopćim temama. Nikšu koji je odlučio prespavati u zimskoj sobi „izgubili“ smo već na rastanku te ga nismo htjeli smetati i buditi s obzirom na to da je prethodna dva dana odradio s tresačem u rukama. Ipak je to bio vikend kad je samo jedno pitanje važno : „Koliko su ti hitile ulike“? Ulike su nažalost „hitile“ i danak na Nikšino zdravlje. Tijekom noći probudila ga je bol u ramenu za koju se kasnije utvrdilo da je upala ligamenata. Budimo ga u četiri ujutro kad i saznajemo za novonastalu situaciju. Bol je ipak pre jaka pa Stüdlgrat odmah otpada te se odlučujemo za Normalweg, odnosno najpopularniji smjer; „normalku“. Nakon kratkog uspona po serpentinama dolazimo do početka snježnog polja koje je ujedno i terminus ledenjaka Ködnitzkee. Proporcionalno visini snijeg je tvrđi te stajemo radi stavljanja dereza. Kratka hidratacija i opet pokret prema prvom lakšem penjanju koji vodi prema Erzherzog Johann Hutte-u koji se nalazi na 3454 m n/v. Uvjeti su bili takvi da smo odlučili dio ledenjaka uz rub proći ne navezani. Smjer je opremljen klinovima, pig tailovima, sajlama i čeličnim stupovima i težine je II/III po UIAA ljestvici.
S obzirom na tendenciju topljenja ledenjaka na nekoliko mjesta uočili smo posljedice mokrih lavina. Prilikom penjanja pažnju nam je odvukao jaki i prodoran zvuka. Prilikom popuštanja permafrosta usred zatopljenja podno nas dogodio se odron na inače dosta frekventnom djelu ture na kojem ovaj put na sreću nije bilo nikoga. Dolaskom na Erzherzog Hutte Nikša nam s bolnim izrazom lica daje do znanja da je za njega uspon završio te da će nas čekati ukoliko se odlučimo sami ići na vrh. Procijenio je da da se nema smisla izlagati dodatnom riziku i pogoršavanju ozljede. Kažem „ako odlučimo“ jer do sada Klimi i ja, iako smo penjali alpinističke duge smjerove kao naveza te dobro funkcionirali zajedno, nikad se sami bez mentora nismo do sada okušali u visokogorskim turama koristeći novonaučene tehnike. Uz još par kratkih savjeta od Nikše pozdravljamo se i krećemo u završni, ali najzahtjevniji dio ture. Prtimo po svježem snijegu padinom od +45°sve do početka penjačkog dijela s kojeg visi konop za pripomoć. Nadmorska visina je ovdje bila oko 3500 m te se dobro osjetila prilikom disanja pa nam je predah za dogovor oko penjanja dobro došao. Odlučimo penjati slobodno te brzo napredujemo padinom koja je prilično postavljena (55°).
Dolaskom na greben uočili smo metalne stupiće za osiguravanje te se tu navezujemo. S obzirom na to da smo rano krenuli, izbjegli smo veliki broj naveza koji su se nalazili tek na ledenjaku dok smo se mi navezivali. Penjanje do malog Glocknera nije zahtjevno ali odlučili smo biti oprezni i poštivati osnovna načela kretanja u visokogorju. Prije penjanja na mali Glockner ispred nas stvorila se spora naveza od 4 osobe i vodiča. Dajem Klimiju „mošu“ da ih pokuša zaobići što on i čini uz negodovanje njihovog vodiča. S obzirom na veličinu skupine i brzinu da ih tada nismo prestigli ne bi više imali prilike a sam uspon i silazak znatno bi nam se produljio. Lagao bi kad bi rekao da nisam razmišljao o tome što Nikša u tom trenu radi, kako mu je te mi je u podsvijesti stalno bilo da se što prije vratimo.
Najzahtjevniji dio je greben između malog i velikog Glocknera. Radi se o s obje strane jako izloženom uskom grebenu širine osamdeset centimetara koji se prvo spušta strmo desetak metra i vodi nas do zadnjeg, završnog i najstrmijeg dijela uspona na Grossglockner kojeg odrađujemo bez problema i oko 10 ujutro dajemo si ruku kraj velikog križa na vrhu. S vrha se pružaju prekrasni pogledi na ledenjak Pasterze, Johannisberg, Hohe Riffl i ostale tritisućnjake skupine Glocknergrupe. Javljamo se telefonski Nikši, napravimo par fotkica, red panina, red čokoladice i povratak nazad. Kao što to biva, tek smo bili na pola puta.
Silazak s grebena nije nimalo bezazlen. Iako sad već pomalo umorni i uzbuđeni odlučili smo i dalje biti jako oprezni prilikom silaska koji je to i zahtijevao.
Dolaskom na „sigurno“, tj na snježnu padinu ispod grebena kao da nam je tek tad došlo u glavu kakav smo pothvat odradili prvi put sami. Na kratko su krenule dječje radosti poput bacanja po snijegu, grudanja i trčanja ali smo se ubrzo sabrali i brzim korakom prema Nikši. Sad smo sreli sve one naveze koje smo gledali s grebena..i moram reći da ih je bilo podosta te ne želim ni pomisliti što bi bilo da smo bili iza njih na završnom djelu uspona. Nikša nas dočekuje s osmjehom kao da je bio s nama na vrhu, rukujemo se, kratko komentiramo i s obzirom na jaki vjetar krećemo natrag prema domu. Vraćamo se istim putem i stižemo do doma oko 14 sati.
Prvotni plan je bio da tek drugi dan putujemo nazad s obzirom na to da smo planirali naporniji i duži uspon ( Studlgrat) ali s obzirom na vrijeme odlučujemo se spremiti i krenuti doma istog časa. Kratka pauza zbog spremanja dodatne opreme koju smo ostavili na Studelhutte-u i povratak u dolinu. Tempo prema dolje je bio ultra brz i do vozila smo stigli za cca 1i15 minuta. Uobičajenu proceduru presvlačenja i okrepe uz poglede na naš cilj odradili smo relativno brzo i krenuli doma. Naravno, stali smo u Austriji na jedan weissbier i nastavili kući gdje smo i stigli u relativno pristojno vrijeme s obzirom gdje smo bili koj sat prije:)
Područje: NP Hohe Tauren
Vrijeme: 29.10. – 30.10.2022.
Cilj: Uspon na Grossglockner 3.798 m
Sudionici: Mladen Nikšić, Goran kliman i Damir Blažević
Autor teksta: Damir Blažević
Autor slika: Goran Kliman i Damir Blažević